Linije koje ti nazivaš rijekama

Jednim pokretom ruke uklonio je sve stvari s okruglog trpezarijskog stola, i na njega položio veliki komad papira. Vrtio se naokolo kao lud vukući nekakve linije plavim flomasterom, a ponad svake linije bi napisao svoje ime i uz njega neki broj. Uskoro je čitav papir bio išaran. Linije su nicale jedna za drugom, preklapale se, spajale i odvajale, kao na slijepoj karti po kojoj osnovnoškolac iscrtava rijeke šireg zavičaja. Sve su one nosile ime Darko i drukčiji broj, i sve su završavale u jednoj okomitoj crti pored koje je zadebljanim slovima napisao SADA.

Violeta je nijemo sjedila i u čudu gledala svog zaručnika koji je bivao sve glasniji i glasniji, trudeći joj se što bolje objasniti do kakve je spoznaje došao mukotrpnim, gotovo polugodišnjim, radom. Baš je bila stigla iz ureda, ni cipele skinula nije, a on ju je ulovio za ruku i dovukao do trpezarije, posjeo na stolicu i započeo s predavanjem. U početku ga je gledala sa smiješkom, kao da se radi o nekakvoj šali, no ubrzo se taj smiješak skiselio. Najednom joj je postalo jasno da se čovjek pred njom, kojeg je do maločas smatrala najbližim bićem na planeti, polako pretvarao u totalnog luđaka. Svašta joj je prolazilo kroz glavu dok je slušala njegovo blebetanje, čak i to da je imala sreću što se ovog ljeta, onako pijani, nisu oženili u Rovinju, već su to pomjerili na zimu. Nije joj bilo drago što o tome misli, no Darkov luđački pogled i vatra u očima istinski su je preplašili. Istina, imao je nekakvu krizicu pred godinu dana, no i doktori su rekli da je to tek stres. Biti privatnik danas, ubojito je za živce. Ali tu su tablete, parkovi i zelenilo, riječi utjehe i upozorenje da je potrebno povremeno stati na loptu. Nedugo nakon toga činilo se kako je sve opet u redu.

­         Jesi li popio tabletu? – upitala ga je.

­         Hej – prošaptao je ulovivši je za ruku – pusti tablete. Meni treba bistra glava, trebaju mi impulsi koji će mi izoštriti živce da bih ti sve objasnio. Ponavljam, ovo što ti nazivaš rijekama, ove linije, sve su to moji životi. Bezbroj ih je. Da ih sve nacrtam, čitav ovaj veliki papir bio bi obojan u plavo, i rijeke bi se pretvorile u more. Zato sam izdvojio tek ovih sedamsto pedeset za koje pouzdano znam da postoje. Evo, ovaj tu je glavni.

Uzeo je crveni flomaster i cijelom dužinom zaokružio središnju, najdeblju, liniju na papiru iz koje su proizlazile bezbrojne druge linije.

­         To je moj život kojeg smo svjesni i ti i ja. Na primjer, jučer smo posjetili Cileta i Nensi, ljetos bili u Rovinju, tu sam strgao ligamente na nogometu i sve tako. No, prije svakog događaja u životu, a bezbroj ih je, prije svake odluke, kojih je također bezbroj, mada svake nismo ni svjesni, naš se život račva na nekoliko strana. U ovom trenutku, u nekoj dimenziji, postojim ja, evo recimo Darko 692, koji nije spičkao nogu na nogometu, postoji Darko 286 koji nije diplomirao ekonomiju već veterinu, i možda sad upravo gura ruku do lakta u neku kravu. Postoji, draga moja, i bezbroj Daraka koji tebe nikad nisu upoznali. Neki su sami, neki oženjeni za neke druge žene, neki i za tebe koja baš i nisi ti, jer i ti imaš čitav jedan ovakav prikaz svoga života. Neki su možda homići, a neki već mrtvi.

Violeta je bivale sve bljeđa i bljeđa gledajući ga kako obigrava oko stola s onom žilom koja mu iskoči na čelu kad god se uznervozi. Grčio se i stiskao flomaster svojim tankim dugačkim prstima. Trudio se govoriti razgovijetno i biti posve jasan, ne shvaćajući da se sve više gubi. Nije primjećivao njezin pogled koji bi, da pogledi mogu govoriti, zasigurno rekao: "Bože moj daj mi snage da izdržim, da mi se pamet ne razlije po stropu". A Bog kao da se bio nešto zamislio ili se nečim drugim zabavio, pa je nije čuo, jer ovaj njezin je i dalje brbljao i črčkao po papiru, rastežući ove popodnevne minute u košmarnu godinu.

­         Mi se družimo već pola godine – rekao joj je, konačno se ukočivši na mjestu i pogledavši je direktno u oči, kao da je to nešto što zahtjeva posebnu pozornost i što mu možda ne bi mogla povjerovati, a ovo sve do sad je bilo posve normalno.

"Koji mi?", pomislila je Violeta strepeći nad onim što bi mogla čuti.

­         Svake prve subote u mjesecu se sastanemo – nastavljao je Darko – znaš, i kod njih vrijeme jednako teče, pa je subota svima subota, a veljača svima veljača. Zar to nije sjajno?

­         Koji ste to vi, Darko, reci mi molim te? – konačno progovori, a nestrpljenje učini da tu rečenicu izgovori glasnije no što je trebala.

Kroz glavu joj je prošla slika kako je svake prve subote iz kreveta gledala za njim gdje se zorom šulja iz kuće sa štapom za pecanje, dok mu sa svakim korakom škripe zelene ribarske čizme koje svojim malim nevidljivim prstićima remete njezin san silom joj rastvarajući kapke. Nadala se da će joj reći kako se nalazi s ribarima na Savi, i da svi oni imaju bezbrojne živote kojima probijaju nove dimenzije, kako ih imaju svi ljudi ovog svijeta, da se o tome uči u osnovnoškolskim udžbenicima, samo je ona kao djevojčica imala vodene kozice kad se obrađivala ta lekcije iz prirode i društva, pa se sad bezveze čudi Darku što govori nešto posve normalno.

­         Tko? – izgovori još jednom, tiho i vlažno, blesavo se držeći za tu svoju nadu kao samoubojica za omču užeta.

Darko je kleknuo, uzeo je za ruku, a na licu mu je titrao smiješak kakav bi zasigurno nosio vrag da iznenada pobudali. Violeta je pred tim smiješkom sama sebi morala priznati kako se takve stvari ne uče na satovima prirode i društva.

­         Pa mi, Darkovi. Sve smo dogovorili, pravila ponašanja, rasporede međusobnih razgovora, brojeve koje nosimo da bismo se oslovljavali. Znaš, često se potpuno razlikujemo, čak i fizički. Neobično je vidjeti sebe debelog ili bradatog, sebe kao bildera, narkomana, ili invalida u kolicima. Ima nas sedamsto pedeset koji su se do sad odazvali pozivu, a svakim mjesecom nas je sve više i više. Bezbroj je onih koji su gotovo isti ja, samo su učinili drukčijom neku manju odluku. Takvi me ne zanimaju. Želim upoznavati različite ljude. Ja sam inicijator skupa, zato i nosim broj jedan. Darko 001. Čudo jedno kakav sam sve mogao život imati. Samo jedna drukčija odluka, jedna drukčija noć, drugi put za povratak kući iz škole, neodgovoreni telefonski poziv, ulazak u stan susjede s prvog kata, sve to mijenja život. Poznato je da nas je sto šezdeset i sedam do sad umrlo ili poginulo. Hej, a ja migoljim, pičim dalje s tobom pod rukom. Ja sam Darko 001. U subotu ću razgovarati s jednim koji je u ratu otišao za Ameriku. Koliko smo samo razbijali glavu oko te odluke. Zanima li te što će nam reći?

Violeta ga je nijemo gledala. Potom je otvorila torbicu i po njoj dugo čeprkala. Pružila mu je dlan na kojem je ležala duguljasta pilula, i prošaptala:

­         Popij je. Molim te konjiću. Meni za ljubav.