Kad me krajem te, sad već prilično davne 2009. godine, u čije sam proljeće pokrenula književni program „Bookvica“ u splitskom Quasimodu, Renato upitao bih li vodila jednu večer Pričigina, bila mi je to golema čast. Pričigin je već tada bio pojam na lokalnoj kulturnoj sceni i privlačio je sve više publike. Renato i barba Pero povjerili su mi odabir gostiju i vođenje prve večeri festivala – večeri hrvatskih pisaca i spisateljica. Gradsko kazalište lutaka bilo je krcato, pljesak nakon svake priče zaglušan. A moje srce prepuno.
I jednako je tako moje srce bilo puno svake sljedeće godine, prvog dana festivala, kada bih izašla pred sve mnogobrojniju publiku, uvijek u veselom društvu spisateljica i spisatelja, i zajedno s publikom uživala u njihovim pričama. Iz godine u godinu fama o Pričiginu sve je više rasla i sve su mi češće autorice i autori koje sam pozivala govorili kako imaju tremu, jer nije lako izaći pred nekoliko stotina ljudi. A ja bih ih uvijek uvjeravala u ono što dobro znam i što bi se svaki put potvrdilo: da će dobrohotna pričiginska publika razdraganim pljeskom nagraditi čak i nesigurnost ili zamuckivanje, ako ih bude.
I tako je prošlo trinaest godina, uvijek u smijehu i veselju, uvijek punog srca. Samo jedne od tih godina, zbog pandemije, Pričigin se nije održao.
Prošlog ljeta barba Pero i Renato obavijestili su me da se, nakon Nebojšina odlaska, i oni namjeravaju povući i ponudili mi da preuzmem vodstvo Pričigina. Nisam im baš sasvim povjerovala i odbila sam ih uvjerena da je to samo faza koja će ih proći. No onda je došao 13. rujna, prvi dan 15. Pričigina, i nakon što sam čula njih dvojicu kako sasvim ozbiljno objavljuju okupljenima u Domu mladih da je to posljednji Pričigin, i nakon što sam još jednom stupila pred masu gledatelja koji su bodrili sve pripovjedačice i pripovjedače, ponovno sam došla kući punog srca, samo što je taj put osim ushita u njemu bila i tuga. Mučila me pomisao da će se Pričigin doista ugasiti. Sljedećeg sam jutra barba Peri i Renatu poslala mail: Vrijedi li još ona vaša ponuda? Odgovor je bio potvrdan.
Nakon toga kolo se brzo zavrtjelo. Zamolila sam svoju prijateljicu i dugogodišnju suradnicu Maju Vrančić da preuzme izvršni dio posla i kad se potom potvrdilo da će nam se u organizacijskom timu pridružiti i Viktoria Šižgorić Zorić, koja je sve te godine iz pozadine pouzdano držala pričiginske konce, bila sam sigurna da Pričigin ide dalje.
Nas tri, uz pomoć nekoliko dragocjenih pomagačica i pomagača, uključujući barba Peru i Renata kao savjetnike, posljednjih smo mjeseci radile na oblikovanju 16. Pričigina. On će biti i star i nov, i uzbudljiv i veseo, i provokativan i zabavan, kao i svake godine dosad.
Pripremile smo neke novosti, ali koncept festivala ostaje isti, dobro poznat: zanimljive teme, pomno birani gosti, pouzdani moderatori, sjajne priče.
Nadamo se da ćemo ispuniti očekivanja vjerne pričiginske publike te sljedećih godina i dalje privlačiti sve više novih poklonika. Jer Pričigin donosi radost i voljeli bismo da u toj radosti sudjeluje što više ljudi.
Stoga vas pozivamo da nas i ove godine podržite i pridružite nam se na 16. Pričiginu od 21. do 25. ožujka 2023.
Patricija Horvat